Saznaj.info

To je donekle jednostavno; naš uređaj kojim ćemo mjeriti radijaciju se zove Gajgerov brojač. Ako ga uključite u Kijevu, on će izmjeriti od 12 do 16 mikrorendgena na sat. U tipičnom ruskom ili američkom gradu, očitaćete od 10 do 12 mikrorendgena na sat, a u centru mnogih evropskih gradova 20 mikrorendgena na sat, što je radioaktivnost kamena. Hiljadu mikrorendgena čini jedan milirendgen, a hiljadu milirendgena čini jedan rendgen; znači da je jedan rendgen 100.000 puta radijacija jednog prosječnog grada.

Doza od 500 rendgena tokom pet sati je fatalna za čovjeka. Interesantno je da kokoška može podnijeti dva ipo puta veću dozu, a bubašvaba čak sto puta veću dozu.

Taj nivo radijacije se sad više ne može sresti u Černobilju. U prvim danima nakon eksplozije, reaktor je emitovao 3.000 do čak 30.000 rendgena na sat; vatrogasci koji su stigli da gase požar bili su takoreći sprženi gama zračenjem. Ostaci reaktora su sahranjeni u ogroman sarkofag od betona i čelika, i sad je prilično bezbjedno ići ovim područjem – sve dok se držite puteva i ne zabadate nos na pogrešna mjesta...

Mapa na donjoj slici prikazuje naš put kroz mrtvu zonu. Radijacija je ispunila tlo i sad je u jabukama i pečurkama. Asfalt ne zadržava radijaciju, i to omogućava putovanje ovim područjem.

Nikad nijesam imala problema s momcima sa dozimetrima na kontrolnim punktovima. Oni su profesionalci, i ako nađu radijaciju na vašem vozilu, priuštiće mu hemijsko kupanje. Ne računam onih nekoliko pokušaja „eksperata“ da pronađu razlog da kupanje priušte i meni, jer su oni više vezani s fizičkom biologijom nego biološkom fizikom...

U večernjim satima u petak, 25. aprila 1986, noćna smjena reaktora Černobilj - 4 se pripremala da izvede test kojim bi utvrdili koliko dugo turbine mogu nastaviti da se vrte i proizvode energiju ako bi se isključio spoljašnji izvor napajanja strujom. To je bio opasan test, ali već je i ranije bio izvođen. Kao dio priprema, posada je isključila nekoliko bitnih kontrolnih sistema - među njima i mehanizam za automatsko isključivanje reaktora u slučaju incidenta.

Nešto poslije 1 sat ujutro, 26. aprila, dotok rashladne vode je opao, i snaga reaktora je počela da raste.

U 1:23, operater je odlučio da zaustavi reaktor dok je radio u režimu niske snage, i domino efekt prethodnih grešaka je izazvao iznenadan skok snage reaktora i katastrofalnu eksploziju vodene pare, koja je hiljadu tona težak krov na zaštitnoj zgradi reaktora pocijepala u komadiće.

Neke od 211 kontrolnih šipki su se istopile, izazivajući tako drugu eksploziju, čiji uzrok je još uvijek razlog neslaganja među ekspertima, koja je izbacila fragmente radioaktivnog goriva iz srca reaktora i dozvolila da vazduh prodre unutra i zapali nekoliko tona grafitnih blokova.

Kad grafit jednom počne da gori, praktično ga je nemoguće ugasiti. Devet dana i 5.000 tona pijeska, bora, dolomita, gline i olova koji su izbacivani iz helikoptera su bili potrebni za gašenje. Radijacija je bila intenzivna, i mnogi od tih hrabrih pilota su umrli.

Požar grafita je oslobodio najveći dio radijacije u atmosferu, i zabrinjavajući poremećaji atmosferske radijacije su primijećeni i hiljadama kilometara daleko.

To su bile neoprostive greške dizajna.

Razlozi nesreće su opisani kao fatalna kombinacija ljudske greške i nepouzdane tehnologije. Andrej Saharov (sovjetski nuklearni fizičar, disident i borac za ljudska prava; 1921 - 1989) je izjavio da je černobiljski incident pokazao da naš sistem ne može upravljati modernom tehnologijom.

U skladu sa dugom tradicijom sovjetske pravde, svi radnici iz smjene su uhapšeni, bez obzira na udio njihove krivice. Ukupno 25 radnika te noćne smjene su umrli od posljedica zračenja.

Donja mapa pokazuje cjelokupnu teritoriju koju je Černobilj otrovao radijacijom.

Černobilj će ostati radioaktivan u narednih najmanje 48.000 godina, ali ljudi mogu ponovo početi da naseljavaju ovu oblast nakon otprilike šest stotina godina - tri vijeka manje ili više. Eksperti predviđaju da će se najopasniji elementi razložiti do tada - ili će se dovoljno razrijediti vazduhom, tlom i vodom ostatka svijeta. Ako bi naša vlada na neki način pronašla novac i političku volju da finansira istraživanja, možda bi bio otkriven metod za neutralizaciju ili čišćenje kontaminacije i prije tog roka. U suprotnom, naši daleki potomci će morati da čekaju da nivo radijacije sam od sebe padne na prihvatljiv nivo. Najpovoljnija naučna procjena kaže da će to biti za trista godina... ali neki naučnici kažu devet stotina godina.

Ja mislim da će to biti za trista godina, ali me ljudi optužuju da sam optimista.

Autor ove fotografije je Richard Wilson

Ako bi drveće moglo da govori, tada bi ovo stablo bilo ono čiju bih priču slušala. Ovo je bilo drvo za vješanje u drugom svjetskom ratu. Nacisti su vješali partizane. Kasnije su partizani vješali izdajnike. I drvo je ostalo kao spomenik tim nepravdama. Nakon nesreće, postalo je dvojni spomenik, i simbol černobiljske tragedije. U međuvremenu se osušilo, i zamijenjeno je sjajnim aluminijumskim drvetom... možda kao hram stvarima koje nikad ne umiru, naprimjer masovna glupost.

Sjećam se...

U ukrajinskom jeziku, Černobilj je ime trave, pelina. Ta riječ ovdje na smrt uplaši ljude. Možda i zato što vjernici znaju da se pelin spominje u biblijskoj Knjizi otkrovenja - koja opisuje smak svijeta...

Otkrovenje 8.10: I treći anđeo se oglasio, i pala je velika zvijezda s neba, goreći kao baklja, na trećinu rijeka i na izvore vode.

Otkrovenje 8.11: I ime zvijezde bješe pelin; i trećina rijeka postade pelin, i mnogo ljudi je umrlo od voda, jer su postale gorke.

A ako u našem jeziku razložite tu riječ, "černo" znači "crni", a "bilj" je "bol". Ako kažem nekome da idem u "Crni", odgovor u najboljem slučaju je "Jesi li ti luda?!"

Moj otac je govorio da se ljudi plaše smrtonosnih stvari koje ne mogu da vide, osjete i pomirišu. Možda zato što su te riječi dobar opis same smrti.

Tata je nuklearni fizičar, i naučio me je mnogo čemu. On više brine zbog brzine mog motocikla, nego zbog pravca kamo ću ga usmjeriti.

Moja putovanja u Černobilj nisu nalik na šetnju parkom, ali se rizikom može upravljati. Na put uvijek idem sama ili sa saputnikom na zadnjem sjedištu, ali nikad sa još jednim vozilom, jer ne želim da iko podiže prašinu ispred mene.

Bila sam đak te 1986., i čim je nivo radijacije u Kijevu počeo da raste, tata nas je sve potrpao u voz koji je išao ka bakinoj kuci. Ona živi 800 kilometara odavde, i tata nije bio siguran da li je to bilo dovoljno da nas drži izvan domašaja velikog zlog vuka nuklearne eksplozije.

Komunisti koji su tada bili na vlasti su zataškavali nesreću. U Kijevu, prisiljavali su ljude da učestvuju na njihovoj dragocjenoj glupoj paradi za dan rada, a to je bilo kad su obični ljudi počeli da slušaju vijesti o nesreći sa inostranih radio stanica ili od rodbine onih koji su umrli. Stvarna panika je počela nedjelju, deset dana nakon nesreće. Ljudi koji su bili izloženi enormno visokim dozama nuklearnog zračenja u prvih desetak dana, dok je to još bila državna tajna, uključujući i neokrivljene posjetioce području, su umrli ili su imali ozbiljnih zdravstvenih problema.

Vrijeme je za vožnju. Ovo je naš put. Neće biti puno vozila na njemu. Ovo mjesto bije loš glas, i ljudi ne vole da se tu zadržavaju. Što dalje idemo, zemlja je sve jeftinija, ljudi je sve manje, a priroda je sve ljepša... upravo suprotno nego bilo gdje drugo na svijetu - prognoza stvari koje nas čekaju.

Na osamdeset šestom kilometru, srijećemo gigantsko jaje, koje označava tačku gdje prestaje civilizacija kakvu poznajemo - i počinje černobiljska vožnja.

Neko je ovo jaje donio iz Njemačke. Ono simbolizuje ŽIVOT koji se probija kroz tvrdu ljusku nepoznatog. Nijesam sigurna da li je taj simbol ohrabrenje ili ne. U svakom slučaju, podstiče ljude na razmišljanje, a za nas je to posljednja šansa da se snabdijemo jestivom hranom, pitkom vodom i nezagađenim gorivom. Naše dalje putovanje je slika opustošenih gradova, praznih sela i mrtvih farmi, koja postaje utoliko mračnija ukoliko više zalazimo u nju.

Radijacija se neravnomjerno rasporedila nakon eksplozije, kao na šahovskoj tabli, ostavljajući neka mjesta da žive, a druga mrtva. Teško je reći gdje počinje zemlja iz legende.

Po meni, počinje iza ovog mosta. Ovo je mrtvo selo na oko 50 km zapadno od reaktora. Nivo radijacije ovdje iznosi 50 do 70 mikrorendgena na sat, što je već previše da bi ljudi mogli da opstanu.

Putevi koji vode u nenaseljena mjesta su blokirani.

Putevi su blokirani za automobile, ne i za motocikle.

Evo šta je ostalo od plodnog sela sa 4.500 stanovnika, na oko 50 km južno od nulte tačke - reaktora.

Ovaj starac živi u černobiljskom području. On je jedan od njih 3.500 koji su odbili da odu odavde, ili su se vratili u svoja sela nakon eksplozije 1986.

Divim im se, jer je svako od njih filozof na svoj sopstveni način. Ako ih pitate da li se plaše, reći će vam da će radije umrijeti u svojoj kući od radijacije, nego na nekom tuđem mjestu od bolesti. Oni jedu hranu iz svojih sopstvenih bašti, piju mlijeko svojih krava, i tvrde da su zdravi... ali ovaj starac je jedan od samo njih 400 koji su živi do sada. I možda će se uskoro pridružiti 3.100 svojih komšija koji zauvijek počivaju u svojoj zemlji.

Pokazuje se da su ovdje najhrabriji umrli prvi. Možda je svuda tako.

I eto nas, ulazimo u područje Černobilja. Provjeravam zalihu goriva i set za opravku guma. Ne želim da ostanem zarobljena usred nuklearne nedođije. Rezervoar s gorivom mora biti pun, jer sve benzinske stanice izgledaju ovako:

Ovo je jedan od zvaničnih kontrolnih punktova koji vode u mrtvu zonu. Za ulazak u zabranjenu zonu je potrebna posebna dozvola.

Ovo je mjesto gdje će nepažljivim ili nesrećnim posjetiocima priuštiti hemijsko kupanje.

Svaki put kad uđem u zonu, osjećam da sam ušla u nestvaran svijet. U mrtvoj zoni, čini se da mi ćutanje sela, puteva i šuma govori nešto... i ja se naprežem da to čujem... nešto što me u isto vrijeme privlači i odbija. Nešto božanski zlokobno - kao da koračate kroz svijet onih kapajućih satova na slici Salvadora Dalija...

Radioaktivna groblja su tragovi naše civilizacije. Nekoliko stotina njih čini pustinju atomske nedođije, gdje se radijacija još uvijek mjeri rendgenima.

Sva ova tehnika je ozračena i radioaktivna, dokle god doseže oko. Ovo su vojni kamioni, i većina njih je tih dana bila pod punom vojnom opremom.

Koliko je ljudi umrlo od radijacije? Niko ne zna, cak ni približno. Zvanični izvještaji i dalje navode oko 30 žrtava, ali nezvanični izvori postavljaju sliku od 300.000, a ponekad čak 400.000 žrtava.

Konačni bilans vjerovatno nam neće ni biti poznat za života, a možda čak ni našoj djeci.

Lakše je izračunati materijalne gubitke. Bila je to razorna ekonomska katastrofa za region, od koje se možda nikad neće ni oporaviti.

Memorijalni centar černobiljske noći. Umrlima i nerođenima... urezano u kamenu za preživjele.

Vatrogasna vozila se nikad nijesu vratila u svoje garaže. Vatrogasci se nikad nijesu vratili svojim kućama.

Vatrogasci su prvi stigli na mjesto nesreće, i mislili su da je to bio običan požar. Niko ih nije upozorio sa čime imaju posla.

Ovo je gradic Černobilj. Gajgerov brojač mjeri od 20 do 80 mikrorendgena, zavisno gdje se nalazite. Ovo mjesto je ono što ja zovem zombi - gradom, što znači da je cjelokupno stanovništvo evakuisano u maju 1986. Nakon toga, gradic je bio očišćen, i postao baza za radnike nuklearne elektrane. Neki od njih još uvijek žive ovdje, ovo je najbezbjedniji dio zone.

Tokom vremena nuklearnih padavina, glavni faktor je bilo širenje pomoću vjetra. Vjetar je sijao smrt u nekim mjestima, i slučajno poklanjao milost drugima. Černobilj je udaljen samo 12 km južno od reaktora ako putujete kroz vazduh. Prvih dana nakon nesreće, nivo radijacije nije bio visok. Značajna činjenica, imajući u vidu da je radijacija iz Černobilja tada već pogodila sjever Evrope. Ali to je još uvijek bila tajna, i Šveđani su počeli tražiti izvor pojačane radijacije u svojim nuklearnim elektranama. Prvog maja, vjetar je promijenio pravac, i jutarnja mjerenja ovdje su pokazala 24 milirendgena na sat. Radioaktivni oblaci su prohujali iznad ovog mjesta, ubili ga i krenuli u Kijev, na našu čuvenu prvomajsku milirendgensku paradu za praznik rada.

Napuštamo grad...

A ovo je seoska izborna kuća...

Bilo je sasvim dosadno učestvovati na izborima sa jednim kandidatom iz jedne partije, pa je odziv bio veoma slab. Sve dok lokalni zvaničnici nijesu došli na ideju da ponude besplatno piće u zamjenu za glas. To je inspirisalo izborno tijelo da postane veoma zainteresovano za politiku.

Vrata na desnoj strani su vrata kancelarije za besplatno piće, a lijevo su vrata izborne kancelarije. Ne znam da li su vlasti došle i na ideju da se dan nakon izbora proglasi neradnim, kako bi glasači mogli da dođu sebi prije povratka na posao. Starac koji mi je ispricao ovu priču se nije mogao sjetiti.

Atomsko postrojenje

Na ovom dijelu putovanja, pištanje Gajgerovog brojača me obično inspiriše da ubacim u veću brzinu i projurim sa naglašenom žurbom. Hrpica stabala ispred mene nosi ime crveno ili magično drveće. Godine 1986, ta stabla su blještala crvenom bojom od radijacije. Posjekli su ih i pokopali ispod metar debelog sloja zemlje.
Očitavanje na asfaltnoj podlozi je između 500 i 3.000 mikrorendgena, zavisno gdje stojite. To je 50 do 300 puta veće od radijacije prirodnog okruženja. Ako pođem naprijed 10 metara, Gajgerov brojač ce iskočiti iz svog mjernog opsega. Ako pođem nekoliko stotina metara naprijed prema reaktoru, radijacija je 3 rendgena na sat - 300.000 puta više od uobičajene. Ako nastavim da koračam dalje prema reaktoru, počeću da blještim u sumraku. Možda zbog toga ovo drveće zovu magičnim. To je neka vrsta magije kad neko ode u motociklističkoj kožnoj odjeći, a vrati se kao vitez u blistavom oklopu.

Ovo je teritorija nuklearne elektrane. Očitavanje na Gajgerovom brojaču ovdje je takođe između 500 i 3.000 mikrorendgena na sat.

Elektrana je potpuno zatvorena 2000 godine. Uskoro se mora izgraditi novi sarkofag, jer je prvobitni brzopleto konstruisan, i raspada se.

Samo mali dio radijacije unutar njega je dosada dospio vani. Mnogi naučnici vjeruju da je preko 90 % još uvijek ispod sarkofaga. Dio ostatka radioaktivnog goriva unutra ima nadimak „slonova noga”, zbog svog karakterističnog oblika. Oko 190 tona urana i 1 tona posebno opasnog plutonijuma je još uvijek tamo, i ako veliki, zli nuklearni slon ikad zakorači vani, bićemo u velikim nevoljama...

Čula sam i da je sa svim tim betonom od koga je napravljen, sarkofag pretežak... jednog dana bi mogao propasti, dospjeti u podzemne vodotokove, i ostaviti Evropu bez vode.

Ovo je posljednji kontrolni punkt. Dalje je potrebna specijalna zaštitna odjeća i posebna dozvola... Nijesam baš tako radoznala...

Naše piramide

Sarkofag će ostati radioaktivan još najmanje 100.000 godina. Trajanje egipatskih piramida je 5.000 do 6.000 godina. Svaka kultura ostavlja nešto čovječanstvu, nešto besmrtno; judejska epoha nam je ostavila Bibliju, grčka kultura filozofiju, Rimljani su doprinijeli zakonu, a mi ostavljamo Sarkofag, konstrukciju koja će nadživjeti sve ostale simbole naše epohe, i može trajati duže od piramida.

Ovakvi su putevi kojima prolazimo, na nekim mjestima dobri

a na nekima loši.

Tu i tamo, na putu se ispriječi srušeni stub.

Dokle god putujemo kroz ZEMLJU VUKOVA, vidimo samo sjenke mrtvih sela i uništenih farmi. I vidimo travu koja raste pored puta. To je pelin, mi ga zovemo černobilj. Ima gorak ukus.

Priroda je nemilosrdna u ponovnom osvajanju zemlje. Za nekoliko stotina godina, svi tragovi čovjeka će biti zbrisani odavde. A radijacija će ostati dugo nakon toga. Budućnost ove zemlje su radijacija, vukovi i pelin.

Da smo prošli ovuda u jesen, stabla voćki bi bila duboko naklonjena, nudeći nam svoje velike kruške i jabuke, ali se ne bismo usudili da ih uzmemo.

Biblijska Knjiga otkrovenja kaže da je velika zvijezda, plamteći poput baklje, pala na trećinu rijeka i izvora, i učinila ih gorkim... Dakle, nećemo piti vode ni sa ovog izvora.

U grčkom, jeziku na kome je Novi zavjet napisan, u stihu koji kaže “... i pade velika zvijezda s neba, goreći kao baklja...”, riječ “pasti” znači “prekriti” ili “spustiti se”, a riječ“zvijezda” se prevodi “poput bljeska s neba”; to je dalje izvedeno od grčke riječi koja znači “raširiti se poput prekrivača” - tačan opis radioaktivnog oblaka koji je prekrio region. Najinteresantnije je da riječ “baklja” dolazi od grčkog glagola “zračiti”, i kad ga pretvorite u imenicu, dobijate “zračenje”.

Još jedan interesantan detalj je da je značenje “pelin” za “černobilj” sada misteriozno nestalo iz naših rječnika. Takva je politika vlade. Da bi smanjili apokaliptično raspoloženje i izgradili još reaktora, izbrisali su tu riječ iz rječnika. Sumnjam da će uspjeti da izbrišu ovu epizodu iz našeg sjećanja, riječ je i dalje u svakodnevnoj upotrebi, i svi znamo da ni sve vlade svijeta niti njihovi bogati patroni iz svemoćne nuklearne industrije ne mogu izbrisati stihove iz Biblije.

Na granici smo. Znak nam želi dobrodošlicu na svih šesnaest jezika nekadašnjih republika Sovjetskog Saveza.

Na novijim mapama, ZEMLJA VUKOVA se uočava kao velika praznina. Napušteni gradovi, sela i putevi su izbrisani s mapa. Ne žele da neki vikend posjetilac zabasa na puteve koji nijesu bezbjedni.

Granična linija je široka. Zemlja nije vrijedna borbe. Ako siđemo s glavnog puta i krenemo duž granicne linije, proći cemo kroz mrtva sela i nikad nećemo znati u kojoj se zemlji nalazimo.

Putujemo dok ima asfaltnog puta, a onda ostavljamo vozilo i nastavljamo pješice. Ne treba brinuti za automobil ili motocikl, niko ga neće naći, šanse da ovdje sretnete nekoga su iste kao na Antarktiku.

Saobraćajni znak pokazuje udaljenost do nekog sela.

Ovo je kućica za ptice. Čvorci su davno odletjeli.

Bjeloruska zabranjena zona se zove “Radiološki ekološki šumski rezervat”. Mnoga sela su van puteva. Mnoga i nemaju puteve, jedini način da se dođe do njih je na traktoru ili pješice.

Ako ste umorni, uvijek ćete naci klupu da se odmorite.

Možemo zastati i gledati černobiljski ekvivalent Nijagarinih vodopada. Nivo zračenja ovdje je kao u Kijevu; stajati na ovom mostiću je isto tako bezbjedno kao stajati na mostovima Venecije. Ali nikad ne zaboravite da je ovo ipak Crni, gdje možete odšetati samo stotinak metara odavde i naći se na opasno radioaktivnom mjestu. U černobiljskoj oblasti postoji nekoliko stotina mjesta na kojima je pokopan radioaktivni otpad, a niko ne zna gdje se ona sva nalaze. Ljudi koji su zakopali otpad su sad i sami pokopani - neka počivaju u miru, jer mi koji smo živi ne možemo. Zbog bezbjednosti, Gajgerov brojač mora stalno biti uključen.

Konačno, evo sela. Bez imena.

Teško mi je da opišem šta osjećam kad dođem u selo bez ljudi, ali ci pokušati - prvi osjećaj je kao da postajem gluva. Tišina je užasna. Nema pjesme ptica, nema vjetra, ničega što bi moglo razbiti tišinu. Sela su živopisnija nego gradovi, kuće i štale izgledaju nestvarno. Sve izgleda kao na slici, a ja osjećam da šetam unutar te slike.

SMIRNOVKA

Ovo je seoski dom. To bijaše centralno mjesto za proslave, ljudi su se ovdje sretali i gledali filmove.

Veselja su završena. Vrata su širom otvorena, ali niko ne ulazi, ne bi bilo dobro sresti neku divlju svinju u zatvorenom prostoru.

Na selu kažu da ako ne održavaš svoju kuću, ona će pasti. Pokazuje se da je to tačno.

Na mnogim mjestima, brze škrabotine na drvenim krstovima su jedino svjedočanstvo o nekada bogatom životu ovdje. Mnogi od njihovih voljenih koji su se molili nad tim krstovima su vjerovatno takođe ovdje.

Otkrila sam ovo selo prije nekoliko godina; nijesam ga mogla locirati ni na jednoj mapi, ali mjesno groblje priča da su se od ranih 1800-tih do 1986. svi ljudi koji su živjeli ovdje prezivali Smirnov. Moralo je to biti selo neke sekte, gdje su se braća ženili sestrama i svi su nosili isto prezime. Ucrtala sam ovo selo na mojoj mapi i nazvala ga Smirnovka. Tako zovemo čuvenu votku. Pitam se postoji li veza između ljudi koji su živjeli ovdje i onih koji prave votku “Smirnoff”? Mogu samo da nagađam, jer ovdje nema nikoga da mi odgovori na pitanje...

Ovo je jedan od ukradenih automobila. U mrtvoj zoni su primijećene aktivnosti kriminalaca i pljačkaša. Cula sam da bjegunci žive u nekim udaljenim selima. Takode sam nedavno čula i da Lukašenko ima ideju da mrtvu zonu naseli kriminalcima. Ne znam da li je to tačno i da li je Luka ikad sproveo tu ideju u djelo, takve informacije nikad nijesu dostupne.

Jedini način da saznam je da probudim ovog tipa i pitam ga, ali sumnjam da će on znati i sopstveno ime.

Stara košnica. Pčele su odletjele.

Uvijek sam se pitala šta se desilo s mačkama, psima i svim životinjama koje su držali ljudi na selu. Čula sam da su mačke podivljale i njihovi potomci sad žive u šumama.

Ovo selo se zove Bijela Obala. Ono je blizu glavnog puta, i neki ljudi još uvijek tu žive.

Kad kažem da ljudi žive u nekom selu, to obično znači da je tu ostalo dvoje do petoro ljudi. Po černobiljskim standardima, selo u kome živi dvadeset, trideset ljudi je megalopolis.

Ovo je spomenik neznanom junaku u nepoznatom selu.